Colinda je bila nenormalno mršava. Bila je visoka nekih 175 cm, a imala je oko 45 kg. Neopisivo mršava. Toliko mršava da smo je zvali kostur. Toliko košćata da smo mogli čuti kada dolazi.

 

Imala je rijetku, glatku, ravnu, skoro crnu kosu srednje dužine. I šiške koje su joj padale na izuzetno blijedo čelo i lice. Na licu ste odmah primijetili upale smeđe oči i izbočene jagodice te usku i špičastu bradu s rupicom u sredini. Vrhovi ušiju su joj stršali iz rijetke, skoro crne kose.

 

 

Možete imati i sto komada karamela, ali uvijek dođete do trenutka kada vam ostane u džepu samo jedna.

 

I kad nekoliko puta provjerite sve svoje džepove i kada ste konačno svjesni da imate još samo jednu jedinu karamelu, onda stanete, razmislite i shvatite da je došao trenutak i da morate početi planirati. Kako dalje s tom jednom karamelom?. Na koji način će trajati što duže?

 

E pa reći ću vam koji je uvijek bio moj plan s tom zadnjom karamelom.

 

 

Gledajući iz persepktive onih koji su bili u našem razredu, a nisu bili iz doma, vjerujem da smo im išli stravično na živce.

 

 

 

 

 

Onda je jedna karamela koštala 5 para (100 para = 1 dinar). Bilo je to negdje 1969. Znam da su se i karamele i cigarete prodavale po komad. Malo love iz današnje perspektive. I onda je to bilo malo love no ne ako niste imali tih pet para. Ja nisam imao tu lovu, a mnogi su me smatrali bogatašem.

 

 

Sobarice u hotelu se najviše narade. Hotel je visoke kategorije, a sve goste znamo manje više po imenu. Fleksibilnost je ono što gosti traže pa tako nema one fore da je check in tek poslije 13 sati.  To sve skupa omogućuju sobarice koje sve te sobe moraju očistiti i urediti na najbolji mogući način i što je brže moguće.

 

 

Prije i za vrijeme rata (bez brige, bio sam u ratu) sam radio na recepciji jednog od najboljih zagrebačkih hotela. Prvih šest mjeseci su mi uvalili noćnu smjenu. Kao novi sam pa to moram odraditi. S obzirom na znanje više stranih jezika brzo sam dogurao do pomoćnika šefa recepcije i obveznog pingvinskog odijela - frak, široke hlače, super šljašteća kravata i crne lakirane cipele. O tih tri godine u hotelu, mogao bih napisati cijelu zbirku kratkih priča.  

 

U domu smo imali tri glavna obroka i dvije marende. Za marendu je bila feta kruha s paštetom ili maslacem i marmeladom (prvo maslac pa onda debeli sloj marmelade) . Tog dana je bilo ljeto. I sjećam se da je bila pašteta (ona Gavrilovićeva u velikoj konzervi za domove), jer mnogi od nas nisu pojeli do kraja pa je brzo potamnila. Na marendu poziva dežurni, pa čim on vikne marenda onda svi počnu ponavljati i tako manje više svi čuju i dođu na marendu.

 

 

 

Neki dan  je sin pao s tobogana u parku ispred zgrade i moram priznati da sam se stvarno ustrtario od straha budući nije imao nikakve vidljive ozljede, a na putu do bolnice mi je stalno govorio da mu pomognem. Bio je u stravičnom šoku i nikada se u životu nisam osjećao bespomoćnije i jadnije. Jurio sam po gradu do bolnice u Klaićevoj i parkirao preko puta bolnice ispred faksa. Nakon što je jedva izašao iz auta, molio me da ga nosim, jer nije mogao hodati.

 

 

 

Dok radite svoj, u svakom slučaju plaćen posao, i možete, kao što to u ovom trenutku i radite, čitati moje kratke priče, onda se slobodno možete smatratim osobom koja je u boljem položaju od ovih o kojima ova kratka priča i govori.