Dvorište ispred doma je bilo ogromno. Bilo je ograđeno čvrstom žičanom ogradom, ma znate onu tipičnu čvrstu ogradu teksture rombova, obojenu uvijek u sivo. Ti rombovi su definitivno bili oštri, a to sam dobro zapamtio, jer smo se vječno verali po njoj i redovito ju preskakivali, pogotovo u ljeto kada su na susjednom Poljoprivrednom - tako smo zvali zemljište, mislim da je bilo u vlasništvu Fructala, sazrijevale razne vrste voća koje su bili cilj svih naših malih lupeština. Jednom se jedan klinac verao po ogradi i otkinuo si je mali prst koji smo mu mi pokupili i odnijeli za njim u ambulantu - mislim da su mu ga poslije prišili i spasili.

 

Dakle, veći dio dvorišta na sjevernoj strani je gledao na brdo Kozjak, zapadni dio na Poljoprivredno, istočni na Željezničko odmaralište i južni, naravno, na more.

 

Na zapadnoj strani je bio jedan betonirani dio i tu smo nedjeljom igrali sve moguće dječje igre. Od laštike (gumi gumi) do graničara.  U pozadini je uvijek neko puštao glazbu s gramofona iz gornje učionice. Obično su to bile singlice sa San Rema - Gigliola Cinquetti ili tako nešto. Na ovoj strani sam jednom razrezao arkadu na malom betonskom zidu od ograde. I završio na očnom odjelu u Splitu.

 

Na sjevernoj strani smo se igrali kukala (skrivača).  S te strane se vidjela i ona crkvica na Kozjaku za koju su nam govorili da stanuje baba Ida. A ta stara je izgledala ko prava vještica i stalno je dolazila u dom žaliti se da joj uništavamo ljetinu, jer je njezina zemlja bila u susjedstvu doma.  Svaki puta kad bi se pojavila, mi klinci smo se smrzli od straha. Bila je obučena sva u crno i imala je štap, ali ga nije koristila i hodala je brže od bicikla. Krenula bi doma s južne strane, a već za nekoliko minuta smo vidjeli crnu točku u podnožju Kozjaka koja se kretala brzinom munje. Da smo onda znali za Harry Pottera, sve bi nam bilo jasno. Zvala se je Ida. A mi smo joj spjevali pjesmicu: Baba Ida kacavida (odvijač) brzi voz ide skroz. I svaki put kad smo joj to vikali proklela nas je nekoliko puta i svaki put bi se prekrižila. Na toj strani su bile i ljuljačke na kojoj se sestra jednom okrenula skroz i zaradila nekoliko desetaka flastera. Ja sam uvijek bio frkaroš i nikada nisam izvodio nikakve vratolomije.

 

Na istočnoj strani smo se betoniranim dijelom spuštali na daskama na koje smo ugradili balinjere (kugellageri).

 

Na južnoj strani je bio pogled na more s drvenim klupama. Ta strana mi nije bila draga, jer sam se tu potukao sa sinom od kuharice, kad sam imao oko pet godina i naravno da me je mali debeli gurnuo s tri metra visine, jer tada još nije bilo ograde s te strane. Pao sam na prednje zube i od tog dana sam se počeo navikavati na zubare. No južna strana je bila i zanimljiva, jer je bila tik do ceste, a tu smo gledali sve one koji su bili različito obučeni.

 

Dakle, na dvorištu sam znao manje-više svaki kamenčić. S obzirom da sam u dom došao tri i po godine prije škole, imao sam ga prilike dobro upoznati. I uvijek mi je nešto davao - vrlo rijetko sam nalazio novčiće no često sam nalazio botune (gumbe), i gumene kotačiće od strganih autića. I ništa više.

 

No dvorište je bilo popularno za vrijeme toplih večeri kada smo za večeru dobijali i Buco sir. Onda bi ga većina nas iz nižih razreda čuvala do poslije večere kada bi nas prije spavanja pustili još malo u dvorište. Najveća fora je bila pronaći stari štapić od sladoleda u dvorištu na koji bi onda nabili vertikalno Buco sir i lizali.  E, sad i ja znam da je to malo gadljivo, ali nama je to bilo super. A sladoled je trajao duže nego bilo koji pravi. Druga dobra korist od Buco sira su bile naljepnice koe smo  tapkali.

 

Sve u svemu, u dvorištu nikada nije bilo dosadno. A bilo nas je toliko da se uvijek nešto dešavalo.