Gledao sam tu scenu svaku večer i to s malog prozora spavaće sobe koju sam dijelio s babom i didom. Koji puta sam mislio da sanjam. I trebalo mi je dugo vremena dok nisam shvatio o čemu se zapravo radi. Jer u biti, dida je bio taj koji je lokao po cijele dane i koji je gunđao i prigovarao po cijele noći. Za nju nikada ne bi ni pomislio da je pila. I nije. Onda sam pak pomislio da se svaku večer kad padne mrak sastaje s nekim nepoznatim u dvorištu. No nikada kada bi izišla u dvorište nije govorila. Samo je izišla u mrak i tamo je stajala nekoliko minuta. Nepomična. Meni je uvijek bila okrenuta leđima. Nije se ni micala. Bilo me je strah tih trenutaka, jer je sama izlazila u dvorište, vrata od kuće bi za to vrijeme bila odškrinuta, a vrlo često mi je govorila da po noći preko dvorišta prolazi neka nepoznata osoba, našto bi ja definitivno umro od straha. i još više zbog toga, nije mi bilo jasno što svaku večer prije spavanja radi tih nekoliko minuta u mrkloj noći, jer takva je noć na selu, u zimi.

 

Što radi, nepomična i ukočena kao kakav kip?

 

A onda sam jednog dana slučajno shvatio o čemu se zapravo radi. Toga dana sam se igrao u dvorištu i iz žablje perspektive ugledao ogromne donje gaće kako se suše na štriku, a u sredini su imale izrezanu rupu.

 

Nevjerojatno što vam sve može izazvati strah dok ste mali.