Gledajući iz persepktive onih koji su bili u našem razredu, a nisu bili iz doma, vjerujem da smo im išli stravično na živce.

 

Prvo smo bili svi isto obučeni. Manje-više. Moje cipele su uvijek bile drugačije. Imao sam sreće, već onda sam imao toliko stopalo da su mi morali posebno kupovati cipele. I naravno, sve cipele kojih se sjećam bile su od svijetlo smeđe kože i na rupice. Sve ostalo bilo je isto kao kod drugih: majica kratkih rukava na višebojne rige, kratke hlače, čarape skoro do koljena i naravno torba, koju smo dobivali novu prilikom kretanja u prvi osnovne. No na svakom komadu odjeće bili su naši inicijali, inače bi se sve pomiješalo tijekom pranja.

 

Drugo, uvijek smo bili zajedno i uvijek smo se igrali i naravno pomagali jedan drugome. Jer, na kraju krajeva oni su ti koji su se odvajali od nas, a mislim da ih je ukupno bilo i manje od nas u školi.

 

Treće, za sve gluposti koje su se događale u mjestu, automatski su pripisivali nama. Tako smo u domu imali bezbroj posjetitelja iz raznoraznih ustanova, trgovina, kioska, privatnih kuća i svi oni su došli i optuživali nas za kojekakve nepodopštine. Naravno da smo nekada i bili krivi, no ne uvijek.

 

Četvrto, uvijek kad bi se potukli, mi bi pobjeđivali.

 

U mjestu smo definitivno bili poznati kao domaši, a to je sa sobom nosilo sve gore navedeno i još toga. I bez obzira na činjenicu da su odgajatelji i odgajateljice manje više bili iz istog mjesta.

 

No za nas je odlazak u školu i povratak iz škole bio jedini dio dana koji smo provodili van doma. I nama je to bilo super. Svakodnevna sloboda. Toliko kratka da nismo uspjeli saznati nedostatke iste.  Škola je bila udaljena nekih 10 minuta pješice, a najgori dio je bio onaj gdje se cesta sužavala između male crkvice obrasle bršljanom i zidina nekakve stare bogataške kuće. Tu sam se barem ja uvijek ustrtario, obvezno sam potrčao s torbom no morao sam i paziti da ne izletim u zavoju pred nadolazeći auto.

 

A tamo bih se uvijek sjetio priče o njoj i njmu, oboje iz plemićkih obitelji, koji nisu mogli biti zajedno, jer im to obitelji nisu odobravale, a eto zajedno su sahranjeni u ovoj maloj,. gustim bršljanom zarasloj crkvici. Njezina je obitelj bila toliko bogata da su onda imali i dvorac i to točno na moru na čiju južnu stranu još dan danas zapljuskuje more i u kojem je upravo učionica u kojoj sam ja krenuo u prvi razred osnovne škole.

 

Ono čega sam se navjerojatnije bojao je činjenica da su u toj crkvici sahranjeni i da na vratima piše POKOJ LJUBOVNIKOM.

 

Škola je bila najljepša u kojoj sam ikad bio. U biti je to dvorac, sa super pogledom na more. Sve od kamena. I ja sam imao privilegiju da prva četiri razreda osnovne škole završim upravo tu, u dvorcu. U školu se ulazilo na ogromna vrata. Dvorište je u biti bio atrij u koji je za jakog juga ulazilo i more i to kroz ulaz za barke. U tom atriju smo često morali slušati guslača za vrijeme odmora. Ajme šta je to bilo dosadno! Mislim da sam gledao u nebo i zamišljao kako poletiti na trenutak i vratiti se kada dosadnjaković odgusla svoje. Škola je danas muzej. A na dnu mora, na južnoj strani, još danas, pokrivene algama, pijeskom i školjkama, leže korice dnevnika (imenika) kojeg smo kao klinci bacili kroz prozor. Bitno je da su se jedinice izbrisale istoga dana. Klinci iz mjesta bi nas i cinkali no nisu bili sigurni tko je bacio dnevnik budući smo svi bili u istim majicama.

 

Ipak smo bili malo divlji.