Dok radite svoj, u svakom slučaju plaćen posao, i možete, kao što to u ovom trenutku i radite, čitati moje kratke priče, onda se slobodno možete smatratim osobom koja je u boljem položaju od ovih o kojima ova kratka priča i govori.

 

Jeste li znali da u Hrvatskoj još danas postoje nadničari iliti težaci tj. ljudi koji rade po čitav dan i koji ne dobiju plaću nego rade za 3 dnevna obroka. E ako niste, onda ste nedovoljno infomirani, a ako i čitate dnevne novine redovito, budite uvjereni da o njima nećete nigdje pročitati ništa budući ti ljudi nisu ni kriminalci, ni političari, a da bi bili interesantni našem novom valu samozvanih novinara.

 

Upravo moji susjedi, 50-tak km od Zagreba, a znam ih već 30-tak godina, još uvijek prehranjuju sami sebe tako da po cijele dane rade razne teške fizičke poslove, a umjesto plaće ručaju zajedno s gazdom i njegovom obitelji i svojoj kući ne ponesu ama baš ništa. Eventualno ih ovi dobro napiju tako da se sretni vrate kući.

 

Stara i trošna kuća u kojoj žive sastoji se od kuhinje i jedne sobe. Uz kućicu je i štala, a uz štalu i gnojica (kako to oni sami kažu) po kojoj šeću kokoši, pure i guske. O higijenskim uvjetima ne želim ni pričati. Tu je i sjenik koji u ljetno doba posluži za spavanje bez straha da bi se tu mogla naći i koja zmija. Sjenik je i mjesto u kojem gazdarica pronađe i jaja, jer kokoši ih nesu gdje stignu. Jaja, orasi, kukuruz, krumpir, šljive, jabuke, kruške, trešnje, mlijeko, svježi sir i eventualno svinjetina je ono što oni imaju. Sve ostalo moraju kupiti. Još danas mi nije jasno otkuda im novac da kupe i najosnovnije namirnice kao što su sol i šećer. Ako im treba traktor ili kakav drugi poljoprivredni stroj koje u pravilu ima samo najbogatiji seljak u selu, onda i te usluge plate tako da nadničare. Jer cijena za one koji ne mogu platiti se izražava u danima težačenja. Možeš li mi preorati ovaj dio njive. Mogu, a li to će te koštati dan i pol u ljeti kada ćemo kupiti i voziti sijeno ili nešto slično.

 

Vjerujem da bi i Jack Welch trebao dobro razmisliti na koji način bi se mogla riješiti njihova situacija, jer ovdje nema onih 20% managementa, a ni onih 10% koje treba otpustiti. Tu je samo ona sredina od 70% no koji rade punom parom. Ako i pola od toga promoviramo u management, neće imati tko raditi. Malo zeznuta situacija. A ne možemo ih ni poslati na neki korporacijski trening ili dodatno usavršavanje, jer u međuvremenu neće imati tko raditi, pa će se nagomilati i posao i troškovi. Ako pak počnemo ulagati u njih, hm, imaju preko 50 godina i nikako ne vidim brz i siguran povrat investicije. Vrlo zeznuta situacija. Možda da ih umirovimo. Ali otkuda ćemo im isplaćivati mirovine. Ili bi se možda država trebala pobrinuti o njima, i početi im davati neku socijalnu pomoć. Ali država ne zna za njih. Stvarno jako zeznuta situacija. Mislim da nema načina da država sazna za njih. Pa kao već više  od 50 godina žive ovako mogu oni i dalje na isti način. A s obzirom na uvjete u kojima žive..... Ne, ne treba se petljati i mijenjati navike ljudi. Oni ionako ne bi prihvatili promjene.