Prije i za vrijeme rata (bez brige, bio sam u ratu) sam radio na recepciji jednog od najboljih zagrebačkih hotela. Prvih šest mjeseci su mi uvalili noćnu smjenu. Kao novi sam pa to moram odraditi. S obzirom na znanje više stranih jezika brzo sam dogurao do pomoćnika šefa recepcije i obveznog pingvinskog odijela - frak, široke hlače, super šljašteća kravata i crne lakirane cipele. O tih tri godine u hotelu, mogao bih napisati cijelu zbirku kratkih priča.  

Za vrijeme rata je bila prava gungula, što od novinara, što od raznoraznih preprodavača, povratnika, biznismena, političara, delegacija.....

 

U jutranjim satima nakon naplate svih mogućih odlazaka, dolazili su i raznorazni domaći s raznoraznim zahtjevima. Jednom je jedna gospođa zamolila ako joj može moj kolega poslati fax za Sarajevo. Evo ona ima broj, točan, linije bi trebale raditi, ona će sve to platiti koliko treba, samo eto neka joj pošaljemo. Nema problema, kaže moj kolega i ode prema stražnjoj sobi gdje nam je stajao fax, a ona ga ponovo zove i kaže ako mu nije teško da priloži i ove najlonke. Nakon što joj je objasnio kako funkcionira fax, gospođa je ipak bila uporna obrazlažući kako su njalonke tanje i od samog papira.

 

Nekoliko godina kasnije, u Makarskoj. Teniski turnir. dežurni novinar iz Slobodne Dalmacije telefonom traži odgovornog za turnir da mu faxira konačne rezultate kako bi iste mogao objaviti u sutrašnjem broju. Odgovorni iz Makarske objašnjava kako ima samo jedan primjerak rezultata i da šta će njemu ostati ako mu on faxira ove koje ima.