Onda je jedna karamela koštala 5 para (100 para = 1 dinar). Bilo je to negdje 1969. Znam da su se i karamele i cigarete prodavale po komad. Malo love iz današnje perspektive. I onda je to bilo malo love no ne ako niste imali tih pet para. Ja nisam imao tu lovu, a mnogi su me smatrali bogatašem.

 

Tek sam napunio 6 godina. Svi drugi klinci bi otišli u školu, a ja sam bio jedini koji je ostao u domu jer sam u dom primljen kao neškolsko dijete. U domu su ostale i sve odgajataljice,kuharice, spremačice, sekretarice i ekonomica. Vrlo često sam provodio vrijeme u kancelariji s tzv. sekretaricama, no danas znam da je to bilo računovodstvo. Tamo sam sjedio i listao časopis Mogućnosti. Sama pisana slova, nigdje nijedna slika, a tekst nisam ni razumio. Znam da su mi najinteresantnije bile korice budući je svaki broj bio druge boje.

 

Najviše vremena sam provodio s ekonomicom. Pomagao sam joj u slaganju robe u magazinu (tako smo zvali skladište u domu). Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju su pune prozirne vreće karamela. Žutih, kvadratnih karamela. To su bila pakiranja od najmanje dvadesetak kila. Uvijek kada bi pomogao ekonomici ona mi je na kraju dozvolila da si sve džepove napunim karamelama. I to sam neizostavno i radio. Natrpao bih džepove toliko da bi ispadali po dvorištu i slučajne nalaznike nenadano razveselili.

 

Da, mene su s tim punim džepovima karamela smatrali pravim sretnikom, pravim bogatašem. Jer svi klinci su htjeli imati nešto u ustima između doručka i marende ili ručka i marende ili između marende i večere. A ako je to bilo nešto slatko, onda je to bio savršen osjećaj. Karamela je bila ta koja im je činila gušt. Gledajući iz današnjeg ugla, mogao sam i biti puno diplomatskiji s podjelom karamela. Ali, naravno da nisam, naravno da sam ih uvijek podijelio svima koji bi me pitali. I onima koji nisu vjerovali da više nemam, morao sam iskrenuti sve džepove dok ne bi vidjeli da iz njih padaju stare mrvice kruha koje su tamo ostale, jer su zapele na konce od unutarnjih šavova.

 

Kasnije kad sam već krenuo u školu, spozano  sam pravu vrijednost karamele, kad sam je morao kupovati u trgovini nasuprot škole i platiti svaku, ali baš svaku, punih 5 para. Sjećam se da sam vrlo često pojeo pola i drugu polovicu spremio u džep za poslije.

 

I danas obožavam karamele, iako im okus nije kao nekad.