U domu smo imali tri glavna obroka i dvije marende. Za marendu je bila feta kruha s paštetom ili maslacem i marmeladom (prvo maslac pa onda debeli sloj marmelade) . Tog dana je bilo ljeto. I sjećam se da je bila pašteta (ona Gavrilovićeva u velikoj konzervi za domove), jer mnogi od nas nisu pojeli do kraja pa je brzo potamnila. Na marendu poziva dežurni, pa čim on vikne marenda onda svi počnu ponavljati i tako manje više svi čuju i dođu na marendu.

 

Đurđica je bila gluhonijema. I uvijek se je kupala sama, na plaži iza šumice tamarisa koji su mi dobro ostali u sjećanju, jer su od njih odgajateljice pravile šibe. Dom je bio za osmoškolce, no neki su ostali i duže, jer nisu znali kud bi. Đurđica je bila jedna od tih. Malo starija od onih najstarijih i uvijek sam mislio da je odgajateljica.

 

Marenda je bila brzo prekinuta, jer je netko pronašao Đurđicu kao pluta po moru. Većina nas je to i vidjela i zaključili smo da nije čula da zovu na marendu. Nije joj bilo spasa, iako su pokušali izbaciti more iz nje. Kad se danas sjetim toga samo zamislim tu stravičnu tišinu u kojoj je živjela.