Neki dan  je sin pao s tobogana u parku ispred zgrade i moram priznati da sam se stvarno ustrtario od straha budući nije imao nikakve vidljive ozljede, a na putu do bolnice mi je stalno govorio da mu pomognem. Bio je u stravičnom šoku i nikada se u životu nisam osjećao bespomoćnije i jadnije. Jurio sam po gradu do bolnice u Klaićevoj i parkirao preko puta bolnice ispred faksa. Nakon što je jedva izašao iz auta, molio me da ga nosim, jer nije mogao hodati.

 

I tu počinje onaj tragikomačan dio. Kad sam ga podigao, a ima 40 kila i visok je preko 150 cm, zamalo sam se počeo smijati budući sam pokušao trčati noseći ga i u jednom trenu sam promislio kako to uspijeva svim onim glumcima u filmovima. Ja sam trebao trčati nekih pedesetak metara, a oni trče i po nekoliko kilometara noseći i teže glumice nego što je moj sin. A ja sam pored minimalno  tri treninga tjedno mislio da ću tih nekoliko metara osjetiti svoja jaja skroz u razini koljena.