Čitam u Globusu o izlasku uspješne hrvatske tvrtke na burzu i drago mi je da su u tolikoj mjeri uspješni. A onda vidim da se njezin većinski vlasnik čudom čudi kako mi Hrvati spajamo blagdane i koristimo tih par dana za odmor. Stvarno čudno i neukusno.

 

Tko je danas vidio odmarati se i koristiti slobodne dane, godišnje odmore, vikende, večeri s obitelji, noći u krevetu. Stvarno mi Hrvati pretjerujemo. A naši nas poslodavci toliko cijene i poštuju da mi eto jedva čekamo doći doma. Radio sam i ja kod tog poslodavca i otišao nakon što sam izgorio. Jednoga sam dana samo skužio da više ne mogu raditi. A onda, nakon nekoliko tjedana obilaska doktora i nakon nekoliko godina oporavka, rezimirao sam zašto se to dogodilo.

 

Vrlo jednostavno: Radio sam u prosjeku 12 sati. Nikada nisam unaprijed znao što mi nosi radni dan. Bila je to tvrtka u razvoju pa eto nije se znalo što nam je sutra za raditi. Za poslovna putovanja sam koristio svoj auto - Renault 4. Poslodavac se na svakom sastanku izderavao na nas. Imao sma toliko vremena za zdravi obrok da sam mogao progutati još jedan espresso, a cigareta mi je služila kao jedanaesti prst za kucanje po tastaturi, i to sam dobro uvježbao tako da sam danas znatno sporiji budući sam prestao pušiti. Za godišnjeg odmora od maksimalno 2 tjedna sam imao poslovne sastanke, jer se to eto ne može izbjeći. I nakon što mi je dijagnoza bila BURN OUT u tijeku liječenja sam u novinama pročitao oglas za moje radno mjesto bez da su me o tome obavijestili.  I na kraju mi se od brzine izmjena kolega oko mene toliko zavrtilo u glavi da sam odlučio napustiti jahtu koja sve brže i brže plovi našim morem.

 

 

Bio sam toliko nedomoljuban da sam odlučio početi raditi za Amerikance, gdje uspješno radim već jedanaestu godinu. Radim i putujem puno. Plaćen sam isto tako. Spajam sve praznike. Oni to zovu BRIDGE. Imam vremena za obrok. Nema potrebe tipkati s jedanaest prstiju. Nitko se ne dere na mene. Znam točno gdje sam i što trebam raditi i po nekoliko mjeseci unaprijed. Vozim jako dobar poslovni auto. Dodijelili su mi i paket dionica. Oni su već dugo na burzi. I imam osjećaj da me moj poslodavac cijeni. Možda se varam, ali taj osjećaj traje već evo jedanaestu godinu. I dobro se osjećam.

 

Kada sam odlazio iz domaće tvrtke, bivšem poslodavcu sam poručio da bi trebao početi cijeniti ljude koji rade za njega, no on i dalje radije koristi mogućnosti tržišta radne snage koje mu dozvoljava da cijenu radne snage približi onoj kineskoj.