Tek ovih dana mi je postalo jasno zašto ja nisam postao političar. I moram prizanti da mi je drago da nisam. A u biti nisam ni mogao. Zato što volim biti uspješan u onome što radim. A ja uspješan političar u Hrvatskoj ne bih mogao biti. I pokušao sam analizirati zašto ja nisam mogao postati uspješan političar u Hrvatskoj.

Prvo sam se usporedio s ministrom Polančecom. Neusporedivo. Ipak ja razumijem što je politička odgovornost. Polančec to jednostavno ne želi razumjeti - i to ga čini dobrim političarem. Šalim se!

 

Onda sam se usporedio s Đapićem. Neusporedivo.  Ja jesam brzoplet no ne toliko koliko Đapić. Ta njegova brzopletost ga jednostavno čini uspješnim desničarskim političarem. Ne šalim se!

 

Nakon toga sam se usporedio s ministricom pravosuđa Lovrin. Neusporedivo. Ja sam pušio joint.  Ona čak nije bilu u doticaju s drogom. Dakle u startu sam diskvalificiran. I zato ona smatra da je posjedovanje jednog jointa normalno kazniti s tri godine zatvora isto kao i za otmicu.

 

Biti političar outsajder kao Glavaš. Neusporedivo. Ja sam klaustrofobičan i volim jesti. Znači, nemoguće!

 

Biti kao Sanader?  Kao što sam već spomenuo, ja bih ipak želio biti uspješan političar. A osim toga nemam toliko love da u svakoj predizbornoj godini podijelim po čak 100 kuna svakom penzioneru. Stvarno se razbacuje!

 

Ili možda kao Vesna Pusić? E tu bih mogao sebe zamisliti. No jedini catch je što nemamo dovoljan broj glasova.

 

Dakle, osuđeni smo da nas vode neuspješni političari. Njihov uspjeh se mjeri brojem glasova onih koje je lako nagovoriti da im daju svoj glas. A takvih u ovoj zemlji ima najviše. I svi oni neće imati mogućnosti vidjeti na djelu uspješne političare. Jer oni jednostavno ne postoje!